HALO, BING...

'Crvena Gora'

22-05-2019 11:25

Predstojeća promocija romana Željka Čurovića u subotičkom javnom diskursu provocira jednu od najindikativnijih dilema i tabu tema: zašto lokalno Udruženje Crnogoraca nije deo Saveza srpskih udruženja, ako se Srpstvo već koristi kao sigurna kuća za političko delovanje i poslovanje njegovih istaknutih članova и simpatizera?

Branko M. Žujović

Ima li političke šizofrenije u momentu u kojem moja koleginica i prijateljica Marina Jočić, inače Srpkinja iz Crne Gore, potomak tamošnje stare porodice i poslanik u crnogorskoj skupštini, guta suzavac u centru Podgorice i guša se sa tamošnjom režimskom policijom, dok u istom tom momentu gradonačelnik Subotice, pozivajući se vazda na Srpstvo, crkvu i patriotizam, ulaže milione evra u po svemu antisrpsku državu Mila Đukanovića?

Kako je etički moguće kleti se u Gračanicu i Kneza Lazara, a istovremeno, sa srpske javne funkcije, uživati podršku konzulata zemlje koja je priznala "Kosovo" kao nezavisnu državu i sa kojom održava prisne prijateljske odnose na uštrb Srbije?

Naravno da u navedenom ima političke šizofrenije. To nije normalno stanje duha i poretka.

Nešto tu debelo ne štima!

Predstojeća promocija romana "Crvena Gora" Željka Čurovića u subotičkom javnom diskursu provocira jednu od najindikativnijih dilema i tabu tema: zašto lokalno Udruženje Crnogoraca nije deo Saveza srpskih udruženja, ako se Srpstvo već koristi kao sigurna kuća za političko delovanje i poslovanje njegovih istaknutih članova i simpatizera?

Na to pitanje danas niko, osim nekolicine, ne želi da pruži odgovor. Odgovoriti na to pitanje, znači odgovoriti na lepezu drugih, takođe po grad suštinskih pitanja i doterati koncept delovanja lokalnog lažnog cara Šćepana Malog do duvara.

Politička mimikrija, koja Srpstvom, kao dimnom zavesom, ogrće lukrativnu prirodu delovanja njenih protagonista, nije nikakva novost u našoj istoriji. Naročito nije novost u odnosu na devedesete godine, ali su danas drugačije okolnosti u kojima se takvo delovanje širi našim društvom.

Zapis mudrog čika Ljube Nenadovića, iz 1859. godine, koji je u Carigradu, današnjem Istanbulu, zatekao grupu crnogorskih fizičkih radnika sklonjenih pod hrvatsko ime, kojima je zapovedao "Hrvat-baša" Mišan Martinović, danas kod nas zvuči potpuno naivno, diletantski.

"Crnogorci su se u Turskoj nazivali Hrvatima, da bi mogli spokojnije u toj neprijateljskoj zemlji svoje poslove raditi počem su bili u neprestanom ratu s Turskom pa im ne beše ni dopušteno tamo putovati. Zato su uzimali na sebe bratsko i srodno ime i kazivali su se Hrvati; a u celoj turskoj carevini znalo se da Hrvate štiti bečki ćesar“, zapisao je čika Ljuba, dodajući da je svaki Crnogorac u Carigradu davao Hrvat-baši godišnje po dinar, od čega se, kako je zapisao, moglo lijepo živjeti.

Narod se vratio kući i svom imenu iz pečalbe, kasnije se podelivši na bjelaše i zelenaše, partizane i četnike, Milove i Momirove, ali su im "baše" svih političkih kolora, koje su u međuvremenu saznale za lukrativni jadac, ostale kao bukagija na nozi istorije.

Upravo taj običan narod danas treba da se odredi prema "bašama" i Čurovićev roman je zapravo poziv na čin koji će obesmisliti formulu po kojoj je sve srpsko zajedničko i upotrebljivo, a regionalno samo naše.

Za kraj, ne mogu da se ne setim svog razgovora sa drugim piscem iz Crne Gore, sasvim drugačije političke pripadnosti. Jevrema Brkovića, kog kao neistomišljenika i političkog podlaca više poštujem, ili bolje rečeno manje ne poštujem, od mnogih "naših" nije potrebno posebno predstavljati.

Jevrem mi je, usput me ubeđujući u najneverovatnije stvari, ispričao svojevremeno kako je pre pola veka u Subotici intervjuisao jednog starog komunistu, učesnika Vukovarskog kongresa. Odmah nakon intervjua, Brković se zapio i s nekom ovdašnjom damom ostao mesec dana, provodeći se po našem gradu. Kada je posle više od četiri nedelje konačno stigao u redakciju "Rada" u Beogradu i hteo uredniku da preda tekst intervjua, sačekao ga je otkaz.

Stari komunista umro je dan nakon što je Brković pričao sa njim, a da ovaj, pijan i obnevideo od ljubavi, to uopšte nije ni čuo.

Zato ovaj tekst "u štampu" predajem na vreme.